Može li netko reći da nikada u životu nije patio ? Da je njegovu životnu priču patnja zaobišla? Život često baca na koljena i tada pomisliš da nećeš izdržati,prepun boli, prepušten sebi u nadi da možeš pobjeći. Od svega, od sebe. Možemo li zaista pobjeći od sebe?

No u takvim situacijama koje život naprosto nameće ne možemo ni približno razumjeti ulogu koji neki događaj može za nas imati. Ali da li je patnja uistinu

neophodna da bi se to spoznalo? I je i nije. Je ako pronađemo smisao i nije jer ne mora nužno postati i jedini način života. Promatrajući i analizirajući situacije u svom životu koje su naizgled izgledale bezizlazne uvijek sam uspijevala uhvatiti dovoljno tišine da čujem glas koji bi mi pokazao svjetlost na putu jer ako i život ima smisla (što za mene svakako ima) onda ga i patnja sigurno mora imati jer to je dio života koji ga čini potpunim. Zašto je važno pronaći smisao? Jer se tako možemo osloboditi i učiniti nešto sa sobom i svojim životom,u odnosu na druge.

Hoćemo li uspjeti pobijediti ili će nas progutati na kraju?

Hoćemo li to smireno prihvatiti, očajavati, proklinjati?

Slomiti se ili to herojski podnositi?

I na kraju ostanemo sami sa svojom vlastitom odlukom koju trebamo donijeti o tomešto želimo učiniti. I to je naš izbor stava naspram nametnute situacije.

Ali kada donesemo odluku da se želimo boriti i nadrasti sebe za drugoga tada to postaje naše postignuće, ljudsko dostignuće i tada patnja postaje naš zadatak. Zadatak za duhovni razvoj i nadrastanje samog sebe, poput testa vlastite unutarnje snage. Smisao je zapravo u našoj reakciji i kako se prema životnim situacijama postavljamo. Možda slučaj odlučuje o našoj sudbini ali mi smo ti koji odlučujemo o njezinom smislu. Možda slučaj ima moć nad našim životom ali mi imamo moć nad njegovim značenjem. I zamislite, jedini koji odlučuju o smislu i besmislenosti smo mi sami.

Spoznaja da u svakoj patnji postoji i dobrobit nije jednostavna ali teškoće produbljuju čovjekov osjećajni svijet, jačaju volju, težnju i borbu za pronalaskom smisla, pridonose bržem duhovnom razvoju i tako svaki puta iznova.

Ali i poimanje Boga postaje drugačije.. kao da smo mu sve bliži.

I zaključak upućuje na to da se ne može zamisliti nikakav gubitak u kojem se ne bi mogao pronaći neki dobitak.

Teškoće te tjeraju da rasteš, učiš, donosiš izbore i razvijaš se i kada to osvijestimo sigurno možemo životu i svemu što on sa sobom donosi reći „da“

“Biti rezervni igrač u igri života vrlo je bolno, ali ako patnji dozvoliš da te prosvijetli možeš postati glavni igrač!!

LUCAS

I tada se događa preobrazba patnje u ljudsko ostvarenje kao čin ljubavi u božanskom smislu!!


Autor: Perla El Hassan