Čovjek može biti živ na mnogo načina,no ipak samo je jedan onaj zaista pravi, ljudski način. Možemo se zapitati koja je to glavna karakteristika ljudskosti? Što je to što nas određuje ljudskim bićem? Odgovor na ovo pitanje je zapravo vrlo jednostavan!

To je savjest!

Onaj elemenat koji nas uljuđuje, uzdiže iznad obuzetosti samima sobom, koji nas povezuje s ostatkom ljudskog društva.

Savjest nije samo znanje, ili spoznaja tuđe egzistencije i patnje. Nije samo ni empatija i doživljaj drugog sebstva ili drugačije perspektive. Ono što bezuvjetno pripada čovjeku kao „biću koje odlučuje“ i ono što čovjeku pomaže prepoznati smisao jest savjest koju Frankl definira kao ORGAN SMISLA.

Izvire iz duhovne dimenzije i mogla bi se definirati kao sposobnost da osjetimo neponovljiv i jedinstven smisao koji se krije u svakoj situaciji. Ona je intuitivna i kreativna, istodobno iracionalna ili predlogička zato što se u njezinoj neposrednoj stvarnosti nikada ne može potpuno racionalizirati. Dostupna je jedino naknadnoj racionalizaciji. To je predmoralno shvaćanje vrijednosti koje po svojoj biti prethodi svakom izričitom moralu. 

Specifična njena zadaća je otkriti čovjeku ono „jedino potrebno“ a riječ je o jednokratnoj i osobitoj mogućnosti konkretne osobe u njenoj konkretnoj situaciji. Da,ona upravlja čovjekovim odlukama no u isto vrijeme i sama dolazi pod utjecaj tih istih odluka. Iako se najčešće događa osobno samooblikovanje postoji prostor za pogreške. 

Može se dogoditi da je organ smisla pogriješio i priklonio se raznim vrijednostima pa stoga čovjek nikada nema apsolutnu sigurnost po pitanju savjesti. To naravno ne ispričava od odgovornosti i od poziva da se savjest slijedi već upućuje na poniznost. Za Frankla to je neosporni autoritet kojeg je čovjek dužan slijediti. Ona ne može imati glas jer sama jest glas a čovjek je slobodan da svojim izborom taj glas posluša ili zanemari.

Kako bi se savjest prepoznala kao temeljna čovjekova odrednica u izgradnji vlastite egzistencije, a samim time i prepoznala kao neophodan uvjet čovjekovog duševnog blagostanja potrebno joj je posvetiti adekvatnu pozornost i u samom odgojnom procesu. Čovjek treba imati savjest o dužnosti a dužnost se smatra kao dobro i ispravno djelovanje.

Pa iz svega navedenog onda možemo zaključiti da je savjest subjektivna i relativna kategorija jer razni ljudi će različito djelovati u određenim prilikama vođeni svojom savješću. Slična je pravnom postupku pa se često naziva i unutrašnjim sucem, jer ona sudi i izriče kaznu, i svakako zahtjeva promjenu u ponašanju.

I dok je Freud svojom psihoanalizom pokušao protumačiti savjest na temelju instinkta i reducirati je na nagon, Frankl je uvjeren da se čovjekova odgovornost ne može reducirati na njegovu instinktivnost i da se ego ne može izvesti iz toga. Instinkti nikad i nikako ne mogu sami sebe potiskivati, cenzurirati ili sublimirati. Analogno tome Frankl zaključuje da isto tako ne može Ja biti pred samim sobom odgovorno. Ono je kaže odgovorno pred Apsolutnim, Transcendentalnim, pred Bogom! 

Freud je dakle čovjeka prikazao kao iracionalno biće i naglasio utjecaj nesvjesnog dijela ličnosti na naše ponašanje. Prema njemu način na koji djelujemo i razmišljamo produkt je stalnog sukoba tri djela ličnosti: id, ego i super ego. Zamislio je super ego kao dio ličnosti koji sadrži moralna pravila i vrijednosti, a ti ideali se najprije usvajaju od roditelja u ranom djetinjstvu a zatim kasnije od šire društvene okoline. Ova tri zamišljena dijela ličnosti često su u sukobu.Razlog može biti i to što ego ne udovoljava zahtjevima ida, jer ih super ego smatra društveno neprihvatljivima.

Između ta dva dijela ličnosti nalazimo ego, to je balans između ida i super ega koji donosi najracionalnije odluke. Hoćemo li biti životinjski nastrojeni prema životnim blagodatima, dosadni racionalni ili jednoga dana proglašeni svetim svakako ovisi o tome koji od ta tri djela dominira našom ličnosti. Super ego ima funkciju i samoposmatrača i savjesti, a nosilac je Ja ideala, s kojim se Ja uspoređuje i koji teži da dostigne. Super ego surađuje sa dušom,donosi zahtjeve i osoba odgovara prema tim zahtjevima kao objekt. Frankl navodi da po Freudu zapravo ne postoji savjest već samo nad-ja koji održava prilagođenost vanjskom svijetu, te omogućava življenje u skladu s društvenim normama. Iako je vrlo značajan, Frankl navodi da ne bi trebali biti podložni zahtjevima svog super ega jer u odnosu na to glas savjesti teže dolazi do izražaja a važno je glas savjesti postaviti iznad glasa super ega. Jer savjest budi ljudski kapacitet za nadrastanjem psihičke razine i osvjetljava transcendentalno značenje. 

Dakle Frankl postavlja da je ta božanska misao duboko ukorijenjena u svakom čovjekovom nesvjesnom što dozvoljava osobi odnos koji je povrh svakog njegovog razumijevanja. Savjest nas povezuje kao subjekte sa transcedentalnom razinom unutar nas samih i sa svijetom, budi duhovnu osjetljivost značenja svake situacije dovodeći nas do intuitivnog znanja što je ispravno, što druga osoba treba ili što je potrebno napraviti u određenoj situaciji.

Prema tome i savjest i super ego su postojeći glasovi ali kreću se iz drugih izvora, rade iz različitih dimenzija i vode osobu u različitim pravcima. Super ego vodi osobu u pravcu sa socijalnim zahtjevima a savjest dovodi osobu u dodir sa sobom i drugima.

ZAKLJUČAK

Kako se osobu ne bi lišavalo vlastite osobnosti odnosno onoga što je specifično ljudski fenomen važno je pitanje smisla odnosno savjesti. U tom pogledu se logoterapija i pitanje savjesti prožimaju i upućuju jedno na drugo. I tako dolazimo do zaključka da je pitanje savjesti od iznimne važnosti za čovjekovo psiho-fizičko- duhovno zdravlje te je neophodno posvetiti tim područjima dužno poštovanje.

Kaže se : „Budi gospodar svoje volje i sluga svoje savjesti“…

Jer kao gospodar svoje volje mi smo stvaraoci, a sluga svoje savjesti možemo biti samo onda ako u shvaćanju samog sebe savjest držimo fenomenom koji transcendentira naše puko ljudsko biće tj. ako nas i našu egzistenciju možemo promatrati sa stajališta transcendencije što znači da je dijalog s našom savjesti doista pravi razgovor udvoje a ne tek monolog sa samim sobom!


Autor: Perla El Hassan