A ako da, u kojim vrstama ljubavi i može li se to iskontrolirati i dovesti u balans?

Svatko tko je preko ušiju bio zaljubljen, pozna onaj osjećaj da više ne može biti bez te osobe! Sve je usredotočeno na njega ili nju. Sasvim se nešto drugačije, (a opet ne baš za razliku od toga), događa roditeljima  kad djeca napuštaju dom i grade svoj život. Kad partner umre, čovjek često osjeća gubitak “bezgranične” ljubavi. A kad roditelji odlaze, tada često nekad “napeta” ljubav ostavlja duboku rupu…usamljenost koja nas plaši – samo se kroz odsutnost osjeća koliko je, unatoč svim trenjima, osoba voljela majku i oca kao dijete.

Ovdje namjerno miješam primjere kako bih raznolikost same ljubavi i bujne ljubavi učinila razumljivom.

Ali je li to zaista ljubav? Može li se uistinu govoriti o ljubavi, ako internaliziramo male, mnoge poznate primjere? Mislim na to da otvorena, iskrena ljubav u stvarnom, u najdubljem smislu nikad ne može biti previše. Međutim, ono što može biti previše su izobličeni osjećaji koji elegantno krase etiketu ‘ljubav’. Takva iskrivljenja ne mogu biti previše istinske, iskrene, duboke ljubavi.

Da bismo prepoznali što ljubav može značiti u najdubljem smislu, korisno je pogledati osnovne motivacije u životu i iskrivljene oblike ljubavi.

Gdje počinjemo? Osnovna motivacija zapravo leži u samom životu!

Malo se pita o osnovnoj motivaciji s kojom smo ušli u svoj život. Kako? Bila je prihvaćena nesvjesno. Ova je osnovna motivacija ključna za razvoj vlastitog života i pristup koji “morate”voljeti. To je – uz strah – jedna od ove dvije osnovne motivacije. Ljubav se manifestira kao otvorenost, radost, znatiželja, sigurnost, unutarnja sigurnost, velikodušnost, povjerenje u dobro i lijepo itd.

Druga strana – strah – pokazuje se u potrebi da osoba ostane djetinjasta, u kontrolnoj ovisnosti, u žrtvi, u pretjeranoj težnji sigurnosti u zavisti, ljubomori itd.

Osnovna motivacija koju smo odabrali, a koja se u svakom trenutku može promijeniti, rezultira našim samopoštovanjem, osjećajem kako netko doživljava sebe i okolinu u odnosu na veze. Samopouzdanje je samodjelotvornost, što je često povezano s osobnim uspjehom. S druge strane, samopouzdanje se odnosi na svijest o sebi. Sve tri komponente su usko isprepletene s ljubavlju, posebno ljubavlju – osnova za sve ostalo. To jasno pokazuje kako idemo s takozvanom ljubavlju u ovisnosti i iskrivljavamo ih. Nastojimo nadoknaditi sve postojeće deficite vanjskim elementima. To može djelovati u kratkom roku. Dugoročno gledano, međutim, to nikad ne uspije.

Oni koji pokušavaju uravnotežiti nedostatak unutarnje ljubavi prema sebi prema vani, mogu “rupu” ispuniti u kratkom roku, ali nikad dugoročno.

Kakvi oblici ljubavi su najrašireniji?

1.Ljubav roditelja prema djetetu – “samo ne puštajte”!

Postoji ”unutarnja svjetlost roditeljske ljubavi”.

Iznenađuje možda činjenica da separacija  ženama  “lakše” pada od muškarca. Kako to bude muškarcu / ocu? Ocu je konačno dopušteno da se upozna kao čovjek i da živi svoj život kao čovjek. Mnogi su to izgubili u očinstvu. Često otkriće muškosti započinje kad djeca napuste kuću. Kasni, i nije uvijek ugodno, često zbunjujuće i istovremeno ih nekako “ispunjuje”.

Puštati djecu jedan je od velikih izazova u životu. Ljubav dobiva novu kvalitetu, za ženu / osobu na koju se prvo može naviknuti. Odvojiti vremena za otkrivanje i živjeti kao žena / muškarac jedan je od načina za ponovno otkrivanje ljubavi.

2.Ljubav djeteta prema roditeljima – ostati u kokonu i ne suočavati se sa životom!

Biti Peter Pan ili princeza – bez odgovornosti za svoje vlastito biće. Ovaj oblik ljubavi prema odraslima okarakterizira naklonost i utjeha. Ono ometa zbog čega su ljudska bića došla na ovaj svijet – da se šire i rastu. To je ponekad nezgodno, boli i također treba jedno i drugo prividno skretanje. Leglo iz gnijezda može povremeno biti i izraz ljubavi, jer baca u autonomiju. Tada prava ljubav može doći, prema sebi i – možda prema partneru. Ne može biti, ne mora biti.Prepoznavanje – kada točno završava dječja ljubav prema roditelju i kada počinje ta uzbudljiva odraslost – često je izazov za sve koji su uključeni. Iskustva su važan dio ljubavi.

3.Ovisnička ljubav između partnera:

Dakle, nakon što ste poduzeli sve korake za odrastanje i spremnost za partnerstvo, to je često najveći izazov. Stvari, često dovedeni iz djetinjstva, sprječavaju da se “prebacivanje@ ne odvija dovoljno ili uopće ne postoji. Ljubav tada postaje potraga za nečim često nedefiniranim. Ovo nije partnerstvo na razini očiju. A upravo su ti nedostaci, koji često troše ovisnosti, toliko očiti. Želim vas potaknuti da gledate na vlastiti deficit, očima ljubavi i da ih koristite. Tada će – i tek tada – biti moguće doživjeti ljubav koja odgovara kvaliteti novog vremena, rasti na njemu i živjeti je do neba.

Izlazak iz ovisnosti u ljubavnim vezama moguć je samo kroz svjesnost vlastitih deficita. Sada je posebno povoljno razdoblje. Tada je moguća prava ljubav – i – desit će se!

… i tada nema previše iskrene, duboke, istinske ljubavi!


Autor: Sonja Bajić