Kako je priroda zapravo moćna

…jer izvlači nešto najljepše iz čovjeka..( kada on to i dopusti!)

Nekoliko sekundi, u Vašoj mašti, prepustite se nekom prirodnom spektaklu. Sjetite se nekog veličanstvenog prizora valova, neba koje je prepuno munja i svakakvih boja…ogromne duge koju vidite nakon kiše…Kako je ta naša priroda zapravo lijepa i snažna i samodostatna!!!

Takav prizor, nekad trenutak, duboko nas opušta. Poput duboko nadahnutog djeteta, dopuštamo da ova lijepa senzacija oka utječe na nas!

Moć prirode primjećujemo s jedne strane tako da nam omogućuje da se distanciramo od društva, udaljimo se od socijalnih problema, zdravstvenih problema, brigama na radnom mjestu i, naravno, tu su i zagađivači okoliša.

S druge strane, priroda je i mjesto nadahnuća, gdje kroz brojne osjetilne percepcije nalazimo priliku za razvoj drugih načina razmišljanja, drugih pristupa rješavanju problema.

Uzmite si vremena za tu prirodu. Tako steknemo sposobnost da na trenutak na najbolji način izgubimo sebe. Biti s prirodom znači i – biti prisutan. Sadašnjost je uvijek samo  trenutak. Kad smo prisutni, tada smo povezani sa svojim unutarnjim središtem i tu leži izvor moći …

Zašto to najbolje radimo u prirodi? Jer mi ovdje najjednostavnije i najimpresivnije prepoznajemo kreaciju.

Sada na jesen važno je redovito odlaziti u prirodu. Stablo pušta sve, svaki pojedinačni list. Povlači svoje sokove natrag u svoje korijene. Ovdje skuplja snagu za obnovu preko zime, koja tada u proljeće počinje klijati, gura se i ponovno se pokazuje svijetu. Stoga smo i mi pozvani i zamoljeni da pustimo staro, usredotočimo energiju u našu sredinu – sjećamo se sebe – neko vrijeme šutimo, povratimo snagu iz unutarnjeg izvora, a zatim slijedimo nove impulse koji dolaze iz prostirati naše dubine.

U jesen često postanemo melankolični i mentalno se pripremamo za sivu, dugu zimsku sezonu. Dovoljno često zaboravljamo ovu važnu jesen. GUBITAK ljeta je mnogim od nas težak i zato ga volimo ostaviti na miru. Za mnoge od nas lišće na pločnicima je gadno zlo koje treba eliminirati.

S druge strane, djeca jeseni automatski postupaju drugačije.

Grade lišće nasipa, u koje se prepuštaju padu, pretražuju kestene. Čini se da se povezuju s prirodom i odjekuju s njom u ritmu.

Možda bismo i mi trebali češće odlaziti u šumu, što su prepoznali i mnogi psiholozi zaštite okoliša. Kažu da šuma jača fizičko, ali i mentalno zdravlje ljudi: Hodajući 5 minuta šumom čini da srce kuca mjerljivo tiše, snižava krvni tlak i opušta mišiće. Ovo su mjerljivi učinci.

Ne-mjerljivi učinci koji se mogu osjetiti samo pojedinačno unutarnja su veza koju možemo ponovno osjetiti. Prepoznajemo stvaranje. Vanjska priroda djeluje u našu unutarnju prirodu, jer nema razdvajanja. Reagiramo intuitivno. Svjesni smo da je promatrana priroda najveći učitelj svih vremena. Uvijek se radi o nama!

Kako je priroda zapravo moćna…jer izvlači nešto najljepše iz čovjeka..( kada on to i dopusti!)

Nekoliko sekundi, u Vašoj mašti, prepustite se nekom prirodnom spektaklu. Sjetite se nekog veličanstvenog prizora valova, neba koje je prepuno munja i svakakvih boja…ogromne duge koju vidite nakon kiše…Kako je ta naša priroda zapravo lijepa i snažna i samodostatna!!!

Takav prizor, nekad trenutak, duboko nas opušta. Poput duboko nadahnutog djeteta, dopuštamo da ova lijepa senzacija oka utječe na nas!

Moć prirode primjećujemo s jedne strane tako da nam omogućuje da se distanciramo od društva, udaljimo se od socijalnih problema, zdravstvenih problema, brigama na radnom mjestu i, naravno, tu su i zagađivači okoliša.

S druge strane, priroda je i mjesto nadahnuća, gdje kroz brojne osjetilne percepcije nalazimo priliku za razvoj drugih načina razmišljanja, drugih pristupa rješavanju problema.

Uzmite si vremena za tu prirodu. Tako steknemo sposobnost da na trenutak na najbolji način izgubimo sebe. Biti s prirodom znači i – biti prisutan. Sadašnjost je uvijek samo  trenutak. Kad smo prisutni, tada smo povezani sa svojim unutarnjim središtem i tu leži izvor moći …

Zašto to najbolje radimo u prirodi?

Jer mi ovdje najjednostavnije i najimpresivnije prepoznajemo kreaciju.

Sada na jesen važno je redovito odlaziti u prirodu. Stablo pušta sve, svaki pojedinačni list. Povlači svoje sokove natrag u svoje korijene. Ovdje skuplja snagu za obnovu preko zime, koja tada u proljeće počinje klijati, gura se i ponovno se pokazuje svijetu. Stoga smo i mi pozvani i zamoljeni da pustimo staro, usredotočimo energiju u našu sredinu – sjećamo se sebe – neko vrijeme šutimo, povratimo snagu iz unutarnjeg izvora, a zatim slijedimo nove impulse koji dolaze iz prostirati naše dubine.

U jesen često postanemo melankolični i mentalno se pripremamo za sivu, dugu zimsku sezonu. Dovoljno često zaboravljamo ovu važnu jesen. GUBITAK ljeta je mnogim od nas težak i zato ga volimo ostaviti na miru. Za mnoge od nas lišće na pločnicima je gadno zlo koje treba eliminirati.

S druge strane, djeca jeseni automatski postupaju drugačije.

Grade lišće nasipa, u koje se prepuštaju padu, pretražuju kestene. Čini se da se povezuju s prirodom i odjekuju s njom u ritmu.

Možda bismo i mi trebali češće odlaziti u šumu, što su prepoznali i mnogi psiholozi zaštite okoliša. Kažu da šuma jača fizičko, ali i mentalno zdravlje ljudi: Hodajući 5 minuta šumom čini da srce kuca mjerljivo tiše, snižava krvni tlak i opušta mišiće. Ovo su mjerljivi učinci.

Ne-mjerljivi učinci koji se mogu osjetiti samo pojedinačno unutarnja su veza koju možemo ponovno osjetiti. Prepoznajemo stvaranje. Vanjska priroda djeluje u našu unutarnju prirodu, jer nema razdvajanja. Reagiramo intuitivno. Svjesni smo da je promatrana priroda najveći učitelj svih vremena. Uvijek se radi o nama!


Autor: Sonja Bajić