Antun Padovanski rodio se 1195. godine u Lisabonu, glavom gradu Portugala.
Njegovi roditelji, otac Martin i majka Marija, bili su plemićkog roda, no više su cijenili kršćanstvo nego plemstvo. Tako odgojen, već u 15-toj godini odlučuje se posvetiti Bogu i odlazi u samostan. No tamo nije nalazio potpuni mir, radi čestih posjeta rodbine i seli se u samostan sv.Križa koji se nalazi u Coimbriji. Tamo se zaredio za svećenika.

Don Pedro, donio je u Coimbru ostatke petorice misionara iz reda sv. Franje koji su poginuli mučeničkom smrću u Maroku. Tada je dobio želju da i on prolije svoju krv i podnese mučeničku smrt za vjeru. Tako je stupio u samostan Manje braće u Olivaresu kod Coimbre. Iz poštovanja prema sv.Antunu pustinjaku, po kome je kapelica dobila ime, uzeo je ime Antun.

Ponovno ga je ponijela želja za učenjem o vjeri među ljudima i zamolio je glavare da ga puste Maurima u Afriku. Međutim tamo se razbolio i na povratku je doživio manju nesreću s lađom, te se iskrcao na sicilijanskoj obali kod grada Mesine.
Spletom okolnosti odluči ostati u Italiji i ne vraćati se u Španjolsku. Dugo je tražio samostan koji će ga prihvatiti i napokon se sažalio brat Gracijan iz Romagne i postavi ga u samostan Montepaolo, da čita misu šestorici braće laika. Tu je ostao devet mjeseci u strogoj pokori, skrivajući stvarno svoje znanje i Božja nadahnuća.

Franjevci su se sastali u samostanu Forli gdje je Gvardijan naredio sv. Antunu da propovijeda. Sve je zadivio svojim znanjem i umijećem i postavili su ga za propovjednika u Romagni i kasnije po cijeloj Italiji.  Krajem 1222. Poslao ga je sv. Franjo da uči mističko bogoslovlje,a nakon pet mjeseci pozvan je u Bolognu kao učitelj bogoslovije i tako je postao prvi učitelj bogoslovije iz reda sv. Franje.

1226. godine umire sv.Franjo i tada je Sv. Antun u svojoj 32.godini postao provincijalom proširene bolonjske provincije u sjevernoj Italiji. Djelovao je u Rimu i potom nastavlja raditi u omiljenom gradu Padovi. Nažalost umire već u 36.godini. Već u svibnju 1232. Papa Grgur IX uvrstio ga je u svece i sagradio crkvu u njegovu čast gdje je položeno njegovo tijelo. Prilikom otvaranja lijesa, vidjelo se njegovo istrunulo tijelo, no jezik cijeli i rumen, kako je ostao do današnjeg dana.

Malo je svetaca koji su bili toliki čudotvorci kao on. Mnogi se mole upravo njemu i u njemu pronalaze snagu i utjehu.

Sveti Antun piše: “Ljubav je duša vjere, ona je oživljava; bez ljubavi, vjera umire. Samo duša koja moli može napredovati u duhovnom životu.”  On dobro poznaje nedostatke ljudske naravi i čovjekovu sklonost grijehu. Zato je neprestano pozivao vjernike da se bore protiv pohlepe, oholosti i nečistoće. Pozivao je ljude da razmišljaju o pravom bogatstvu,a to je bogatstvo srca, kojom čovjek postane dobar i milosrdan, te tako skuplja blago za nebo. “O vi bogati, neka vam prijatelji budu siromasi, primite ih u svoje domove. Isti će ti siromasi primiti vas u vječne stanove, gdje vlada ljepota mira, povjerenje i sigurnost, te obilni spokoj neprolazne sitosti”.


Autor: Andrea Štimac